Rukovet čakavskih pjesama koje nam je u ovoj zbirci podario Radovan Tadej slijed je, u svim odrednicama, njegove dosadašnje lirike (Ljudi krstijani, Centar društvenih djelatnosti mladih, Rijeka 1991; Ki smo ča smo, Centar društvenih djelatnosti mladih, Rijeka 1992; Drama poetica ciacavschiana, ICR, Rijeka 1997; Rič po rič, ICR, Rijeka, 2001.). Tu svakako valja nadodati i zbirku narodne poezije Domaće, najveć ljubavne, narodne pjesme sakupljene na Zlobinu, Ustanova Ivan Matetić, Ronjgi 1993. Ova zbirka nije autorska R. Tadeja, već se radi o narodnim pjesmama koje je isti pjesnik skupio, obradio i pripremio za tisak. Zašto je i ova zbirka ključ za razumijevanje Tadejeve poezije? Prvo, neobično je da se u današnje vrijeme prikupljaju i objavljuju narodne pjesme, taj je pionirski zadatak svake nacionalne književnost već davno dovršen. Međutim, uvijek postoje područja u koje popisivači nisu došli i obavili svoj posao, a pogotovo to vrijedi za rubna područja u kojima se govori dijalektom. Tako je Tadej u svom rodnom Zlobinu pronašao pravi neistraženi rudnik do sada neobjavljenih pjesama, pitalica, bajalica, rugalica, poslovica, brojalica, uzrečica i poštapalica. Upravo to narodno pjesničko blago je utkano i u autorsku Tadejevu poeziju, dapače, može se reći da je izraslo iz narodne, usmene, zlobinske književnosti, pa je sada već teško odvojiti gdje prestaje autorstvo zlobinskog puka, a počima poezija Radovana Tadeja. Na taj način je Tadej, kroz svoje pjesništvo, koje je nadahnuto narodnim stvaralaštvom i u koje je inkorporirana narodna zlobinska pjesma, otrgnuo zaboravu specifično narodno stvaralaštvo svog Zlobina. To stvaralaštvo nije isključivo dijalektalno, već se - kao i u svakoj pučkoj poeziji - miješaju utjecaji, motivi, teme, dijalekti i narječja. Poprimaju se pjesma iz drugih govornih područja (prvenstveno štokavskih) donekle se prilagođavaju lokalnom izričaju i tako im se dodaje lokalni kolorit, što ih čini još zanimljivijim i karakterističnijim. Vrijednost i glazbene potencijale takve poezije uočili su skladatelj Robert Pilepić i pjevač Alen Polić, te su uglazbili nekoliko pjesama upravo takve konotacije, dajući im i prepoznatljiv izvorni, primorski glazbeni izričaj (Žažara, Bušnul san divojku, Sinoć spazih, Kad su bili na Krešišću bali, Junak mlad, Botra botra; CD Alen Polić Žažara, Dancing bear, Zagreb 2006.)

No, Tadej je skupljač i ostalog narodnog blaga, zaboravljenih riječi i zapretenih izričaja iz svog zavičaja, pogotovo toponima i antroponima. Da i  zvučnost, sočnost i slikovitost specifičnih nadimaka (bilo umanjenica, bilo uvećanica, bilo pogrdnica, bilo odmilica) može biti temeljac za dobru poeziju dokazuju mnoge Tadejeve pjesme (Naš grunat iz zbirke Drama poetica ciacavschiana ili Puti moje matere, iz zbirke Rič po rič; primjeri su "toponimske" poezije, Čigovi, Brojalica, Ni jih više, Zvunjelica od celebunčići ali štorija od kunelići, Zabetina zvunjelica, Lje - lje i  Ljudi krstijani iz zbirke Rič po rič, a Ki će ku, Milani/Ljuboti/Dragoti i Zora iz ovog internetskog rukoveta, primjeri su "antroponimske" poezije). Svoju potragu za toponimskim poetskim izričajima Tadej nastavlja i u ovom rukovetu. No, ne samo da nastavlja već i proširuje i to na način da nam predočuje slikovite toponimske transformacije dalekih američkih gradova (u pjesmi Merikanska).

Narodni umjetnički genij isprepleten je kroz cjelokupno Pjesnikovo stvaralaštvo. Tako i u ovom rukovetu nalazimo gotovo u svakoj pjesmi umetnutu poneku pučku pitalicu, zagonetku ili jednostavni stihotvor (Čakavski haiku - "Kurac, palac, šotokalac"; Ki će ku - "Botra botra škarice, na metlenske palice"; Tri ke govore o debelomu črivu - "Kuliko j' ur? Kuliko ti j na riti škulj!", "Ako ti je krivo odriži si črivo", "Veseli se moje ritno črivo, jur ti danas nije bilo krivo!"; Tele bele, mačke ždere - "Prvi razred tele bele, drugi razred mačke ždere, treći razred postolar, a četrti gospodar!"; Noć - "Škuro kod i v riti", "Saka noć ima svoju moć"; Gun i turica - "To pride i blagu i čoviku!" itd...).

Konačno, poezija je prvenstveno igra. A potkrijepa toj prastaroj definiciji pjesništva su igre riječi i zvuka u gotovo svakoj Tadejevoj pjesmi. Najzorniji primjer iz ovog rukoveta su igre riječima i njihovim zvučnim odjekom šmrkalj/drkalj (Pitalica); Mičičin/Koprličičin (Milani, Ljuboti, Dragoti), Zo/s/z iz istoimene pjesmei krivogljedni pizdogljed/pizdohaljac hudohaljan (Ki j ča).  Čak i vrlo česta dijaloška forma, koju Pjesnik koristi, omogućuje mu poigravanje praiskonskim čakavskim zvukovljima. Posebno treba naglasiti "rugalačke" pjesme u Tadejevu opusu (u ovom rukovetu to su pjesma iz ciklusa Satirikon). I te pjesme su odraz autohtonog života primorskog čovjeka tako sklonog poruzi i svađi, no više u folklornom nego u suštinskom značenju. I u tim pjesmama nalaze se čitavi fragmenti izvornih podrugljivih izraza, tako da možemo reći da se radi o "mozaičnim" pjesmama sastavljenim od izvornih "kamenčića" u kojima se zrcali podrugljivost primorskog čovjeka.

A pjesme, pak, iz ciklusa Erotikon nastavak su ciklusa ljubavne/erotske poezije zastupljene u prijašnjim njegovim zbirkama, tako da ovaj poetski rukovet slijedi u svim tematskim odrednicama prethodne istovrsne Tadejeve pjesničke uradke. Doduše, ciklus Epilog donosi i nekoliko zanimljivih kontemplativnih pjesama (O vrimenu ko se bubulja, Requiem, Ja, Reasum'ee, Pištamenat) koje su svojevrsni novum u Tadejevu pjesništvu, ali predstavljaju i značajan doprinos kontemplativnoj poeziji ispjevanoj na čakavskom dijalektu, budući da takvih pjesama i nema previše u čakavskoj poeziji.

Naravno, osnovna jezična potka Tadejeve poezije je dijalektalni izričaj njegovog rodnog Zlobina, kako suvremeni, tako i ostatci njegove prošlosti, koje Tadej prikuplja poput pravog jezikoslovnog arheologa. I teme njegovih pjesmotvora su zlobinske, pa tako Zlobin postaje ishodište Tadejeve pjesničke avanture. No, te pjesme nikako nisu "kampanilističke", niti u sadržajnom smislu, niti u pristupu temi i načinu njezine obrade, niti u smislu pjesničke dorade i poetskih "alata" kojima se Pjesnik služi. Na taj način, lokalno postaje univerzalno, a posebno, samo zlobinsko funkcionira kao opće, svemirsko. Time Tadej dokazuje da i male sredine (kao što je Zlobin), mali jezici (kao što je hrvatski) i mali dijalekti (kao što je čakavski) mogu iznjedriti poetsku baštinu globalnih vrijednosti. Ta trostrukost "malog" i "neznatnog" (mala lokalna zajednica, malog i raspršenog dijalekta u malom jeziku) u svom savršeno harmoničnom poetskom svijetu pokazuje da i "mali"  mogu biti "veliki" i to u svim elementima poetskog stvaralaštva.

Novost ovog pjesničkog Tadejeva iskoraka svakako predstavlja pjesma Jedna jedina. To je jedina njegova pjesma koja nije čakavska, dijalektalna, pa je vjerojatno i zato tako naslovljena. Čudi to pomalo za Pjesnika koji voli reći da pjesničko nadahnuće može pronaći samo u čakavskim govorima i varijetetima. Tko zna, možda njome propituje svoje pjesničko umijeće, mogućnosti svojeg poetskog izričaja i na jezičnom standardu. Tako ta pjesma postaje, u opreci sa čakavskim pjesmama Radovana Tadeja, svojevrsni kontrapunkt u njegovu stvaralaštvu ili možda zametak novog vala poetskog stvaralaštva koje u budućem vremenu možemo očekivati iz njegove literarne radionice!? Doduše, u posljednjoj pjesmi naslovljenoj Pištamenat Pjesnik naglašava da je ovo njegov pjesnički oproštaj (finjenica finjenice), no, zavodljivosti poezije pjesnik (ako je odista pjesnik) ne može odoljeti, pa možda i ovaj rukovet nije i finjenica finjenice Tadejeve poezije već nagovještaj novih pjesničkih akrobacija ovog svojevrsnog, samosvojnog i samovrsnog pjesnika, koji nema svojih prethodnika-uzora, ali niti nastavljača-epigona u čakavskom pjesništvu, pa na taj način predstavlja samoniklu pjesničku pojavu na hrvatskom pjesničkom nebu.